Zamjenik predsjedavajućeg Doma naroda PSBiH Ognjen Tadić obratio se učesnicima Evropske konferencije predsjednika parlamenata u Strazburu


Učestvujući na Evropskoj konferenciji predsjednika parlamenata koja se održava u Strazburu u raspravi na temu „Budućnost Evropskog suda za ljudska prava – uloga nacionalnih parlamenata“ učesnicima skupa obratio se zamjenik predsjedavajućeg Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine Ognjen Tadić.

Govor zamjenika predsjedavajućeg Doma naroda Ognjena Tadića prenosimo u cjelini:

"Budućnost Evropskog suda za ljudska prava – uloga nacionalnih parlamenata"

Predmet: "Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine" - iskustvo i naučeno

Osnovna teza ove rasprave je to da je potrebno utvrditi efikasan model parlamentarnog mehanizma koji izvršavanjem odluka Suda doprinosi racionalizovanju rješavanja predmeta kod ovog suda, a čiji broj ugrožava efikasnost sistema Konvencije i opterećuje budućnost Suda. Ističe se da stupanje na snagu Protokola broj 14 nije dovoljno da bi Sud riješio probleme sa kojima se trenutno suočava. Očekuje se model koji umanjuje priliv predmeta u sudski registar, te obezbjeđuje brzo, potpuno i efikasno izvršenje sudskih presuda, a naročito onih u kojima se utvrđuju strukturalni problemi.

Bosna i Hercegovina se već duže vrijeme suočava sa jednim slučajem koji se tiče njenih strukturalnih problema. U pitanju je odluka Suda po apelaciji Derve Sejdića i Jakoba Fincija. Najkraće upoznavanje sa sadržajem odluke glasi da je Sud ocijenio da se odredbama Ustava kojima se određuje sastav Predsjedništva BiH i Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH krše prava garantovana, između ostalog, članom 1. Protokola br. 12 uz Konvenciju. Ovo zbog toga što je Ustavom predviđeno da samo Srbi, Bošnjaci i Hrvati mogu biti birani u ove organe vlasti. Možete samo zamisliti sa kakvim izazovom se suočila Bosna i Hercegovina. To bi bilo jednako tome da sud donese odluku kojom očekuje da se mijenjaju ustavi evropskih monarhija kako bi bili uklonjeni oblici diskriminacije koji smetaju bilo kom građaninu da postane monarh, bez obzira na njegovo rođenje. Zamislite okolnosti koje bi u tom slučaju nastale u Norveškoj, Holandiji, Velikoj Britaniji – oprostite, nisam siguran da li je Velika Britanija u međuvremenu potpisala ovaj protokol, a koliko mi je poznato, ovaj protokol nisu potpisale ni Francuska, Švedska, Danska, Monako, Malta, Poljska, Švajcarska, sve redom zemlje koje se pominju kao uzor za sprovođenje reformi u Bosni i Hercegovini. Šta bi bilo da ga nije potpisala ni Bosna i Hercegovina?

Ipak, potpisan je, pa se krenulo ka traženju modela rada i rješenja ustavnih promjena. Parlament je prvo od izvršne vlasti zatražio prijedlog izmjena Ustava. Diskusija o tome je trajala veoma dugo, ali izvršna vlast nije pronašla rješenje. Zatim je formirana posebna parlamentarna komisija koja je dobila zadatak da pronađe rješenje. Ni nakon više mjeseci nije postignut dogovor. Zatim je rasprava prenesena na javni nivo i pozvani su lideri ključih političkih partija da pronađu rješenje. Takav poziv potvrdila je i Evropska unija. Konačan rok za podnošenje prijedloga izmjena Ustava bio je 31. avgust ove godine. Nekoliko stranaka zaista je dostavilo svoje prijedloge. Ipak, problem je ostao zbog toga što su svi dostavljeni prijedlozi u značajnoj mjeri različiti. Neki smatraju da prosto treba izbrisati diskriminatorne nacionalne odrednice iz Ustava - što i ja lično smatram optimalnim rješenjem, a neki, opet, smatraju da Ustav u potpunosti treba redefinisati. Ne postoji bilo kakva parlamentarna većina koja podržava bilo koji od prijedloga. Sada očekujemo početak novog kruga pregovora radi usklađivanja prijedloga. Time ističe već treće godina od donošenja odluke. U međuvremenu su apelanti podnosili nove apelaciji, a pojavili su se i novi apelanti sa istim ili u značajnoj mjeri sličnim zahtjevima.

Odgovornost svih organa izvršne vlasti, sudova i parlamenata je da spriječe kršenja ljudskih prava ili da za njih obezbijede pravne lijekove, ali iskustvo iz našeg slučaja govori da je problem izvršenja odluka Suda kojima se utiče na strukturalna pitanja zemalja potpisnica Konvencije u značajnoj mjeri teži od pojedinačnih slučajeva povrede ljudskih i građanskih prava. Posebno zbog toga što je naš ustav zapravo aneks mirovnog sporazuma koji su u toku pregovora sačinile i one zemlje koje nisu potpisnice ne samo Protokola br. 12 nego ni Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska nisu potpisale ovaj protokol, Njemačka i Rusija ga nisu ratifikovale, a Sjedinjene Američke Države nisu članice Konvencije. Da li je potrebno naglasiti da upravo ove zemlje vrše najveći politički pritisak na BiH da nađe rješenje za sprovođenje ove odluke Suda?! Čitav slučaj je zaledio političke i druge odnose u zemlji već tri godine.

Zbog toga je u traženju rješenja za racionalizovanje predmeta kod Suda potrebno razdvojiti pitanja izvršenja odluka u strukturalnim i u ostalim slačajevima kršenja prava iz Konvencije i protokola. Za strukturalne probleme Sud bi morao imati više strpljenja i temeljitije bi se morao upoznavati sa sadržajima apelacija i posljedicama svojih odluka. Lako je donijeti odluku, ali je teško pronaći dvije trećine poslanika da glasaju za promjenu Ustava. Za ostale slučajeve parlamenti treba da obavezuju izvršnu vlast da prilikom utvrđivanja prijedloga propisa svoje prijedloge upoređuju sa Konvencijom, a parlament dalje treba da pazi da li izvršna vlast to zaista i radi.

Konačnost odluka obavezuje Sud da uvijek ima na umu da Konvencija pripada čovjeku i čovječanstvu, a ne Savjetu Evrope, potpisnicama, sudu ili nekoj imaginarnoj sili. Konvencija ne smije da bude politički instrument, bez obzira da li služi snagama koje su za integraciju ili dezintegraciju u evropskim odnosima. Svaka od ovih snaga predstavlja potencijalnu opasnost za ljudska prava i osnovne slobode. Potencijalna politička korisnost Konvencije ne smije da ide na štetu ne samo pravednosti nego i mira i unutrašnje političke stabilnosti bilo koje zemlje. Upravo narušavanje mira i političke stabilnosti vodi ka najvećim kršenjima ljudskih prava i sloboda. Sud nije i ne smije da bude entitet sa nekog drugog svijeta.

Konvencija je standard koji živi uporedo sa drugim prihvaćenim standardima koji realno mogu biti različiti. Nijedan parlament nema čarobni štapić kojim će otkloniti ovaj problem. Samo vrijeme i predan rad mogu donijeti napredak. Rješenje je u kontinuitetu dijaloga o ljudskim pravima i prosvjećivanju onih koji donose i primjenjuju zakone, odnosno u njihovoj odluci da ne igraju političke igre u bilo čiju korist, već da rade prave stvari i štite čovjeka u svakoj njegovoj dimenziji. (kraj)